četvrtak, 30. lipnja 2011.

VEZAK VEZLA HRVATICA MLADA

       Hrvatska je prebogata načinom ,bojama i oblikom kojima raspolaže pri izradi narodnih odjevnih i ukrasnih predmeta. Od onih jednostavnih do onih za koje je potrebno poprilično iskustvo , umješnost i strpljenje. 
Sve varira od kraja do kraja. Svako područje otkriva svoju priču, svoj kolorit i osebujnosti, no svima je značajno stvaralaštvo u okvirima nasljeđene tradicije.
            Promatrajući narodni vez Hrvatske , nepogrešivo komponirane, tehnički savršeno izvedene, postavlja mi se pitanje gdje su te seoske žene , djevojke i djevojčice stekle znanje da tako umjetnički vladaju tim umjećem.
 
 U mom kraju pojavljuje se ukrašavanje odjevnih predmeta vezenjem na zadanoj podlozi i aplikacije gajtanom ( šujtašem ) i vrpcama raznih boja na suknu.

APLIKACIJE
Porijeklo ukrašavanja vezivom , odnosno provlaćenje niti pomoću igle na zadanoj podlozi , starog je datuma. Još je na spomenicima starih kultura asirsko-babilonske i egipatske , otkrivaju vezeni dijelovi odjeće, zavjesa i raznih pokrivala. Grčki su vezovi srodni s istočnjačkim motivima, a Rimljani su preuzeli uzorke veza, a osobito zlatoveza iz Male Azije.
U srednjem vijeku u Europi se vezenjem bave izućene vezilje i majstori, najčešće redovnici u ženskim i muškim samostanima. Vez toga doba u službi je crkve i visokih članova feudalnog društva.
          Materijal za vezenje je najčešće svila, kojom se postižu posebni efekti i izražavaju boje.
Tek u 15.stoljeću vezenje postaje slobodnog karaktera i pretvara se u slikanje iglom i koncem , pa pod rukom vrsnih majstora oživljavaju scene i likovi duhovne i mistične sfere. Bogatstvo boja , zamjenjuje u vrijeme renesanse najprije jednobojnim, crnim, odnosno zlatnim ukrasom, a zatim bijelim vezom na platnenoj podlozi, te se u isto vrijeme pojavljuju aplikacije  gajtanima i vrpcama na suknu.
Na platnu se uz bijeli vez pojavljuje čipka, po mom mišljenu to je najsavršenije umjeće ženskog ručnog rada, bilo da se radi šivanjem iglom, kukicom ili tehnikom preplitanja niti pomoću batića. Čipka i bijeli vez istiskuju vez u boji, koje se opet pojavljuje u punom sjaju za vrijeme baroka i rokokoa.

VEZ GAJTANIMA NA SUKNU

      Od 16 stoljeća u Europi vezenje prestaje biti isključivo majstorski zanat , nego postaje kućna radinost koju potiću pojava tiskanih knjižica sa mnogim uzorcima. Dokaz solidnog obrazovanja djevojke toga doba je vještina izrade veza, a vezenje ostaje glavna razbribriga i zanimanje ženskog svijeta do sredine 19.stoljeća.
          Aplikacije su ustvari prišivanje rukom, ili u novije doba , šivačom mašinom , raznih oblika sukna na jednobojnu suknenu podlogu. Ta vrsta veza je vrlo stara tehnika veza, a pojavljuju se u geometrijskim oblicima ili stiliziranim likovima iz prirode. U kasnom srednjem vijeku na taj su način ukrašavali zidne zastore, prostirke i presvlake.
   Uzice, gajtani i vrpce istiću se naročito kao ukrasni elementi na odjeći od sukna u vrijeme baroka , na kaputima i haljecima, pogotovo na vojničkim uniformama gdje ukrašavaju manje ili više bogato izvezenim viticama rubove kaputa, džepove, sastavne dijelove odjeće kao i način kopčanja. I muška šestinska nošnja ima dijelove motiva koji su preuzeti s vojničkih odora, što se nazire na surini i zimskim hlačama.

ŠESTINSKE MUŠKE ZIMSKE HLAČE

       Aplikacija sama po sebi nije neki zamršeni posao , što se tiče same tehnike, ali je ona za razliku od vezenja , bila isključivo posao mjesnih obrtnika i majstora čohača ili specijaliziranih krojača-šnajdera.Oni su namirivali seosko stanovništvo odjećom te vrste udovoljavajuću pritom propisanim tradicionalnim formama određenog kraja. Posebnost ukrašavanja aplikacijama vidi se na šestinskom lajbeku u muškoj smeđoj surini, gdje se može vidjeti niz točno određenih motiva .
Nasuprot aplikaciji , koje je bilo djelo izučenih majstora, vezenje se provodilo isključivo u okviru domaće , kućne radinosti.

VEZ NA ZADANOJ PODLOZI

          Vezenje je predstavljalo onu vrstu rada koji se obavljao u svakom trenutku, slobodnom od drugih kućanskih i gospodarskih poslova, pa je kao i tkanje , vezenje predstavljalo isključivo ženski posao. Dok je tkalja bila vezana uz tkalački stan , vezilja je svoje ideje provodila u djelo i vani pred kućom, na paši čuvajući blago, na sijelu u razgovoru s prijateljicama. Vezle su djevojke dijelove svoje odjeće vezle su majke pripremajući kćerima opremu za udaju, i bake dok ih vid i drhtava ruka nije izdala. Uz njih su se male djevojčice u najranijoj dobi učile bosti iglicom na maloj krpici. Za takav rad postojali su posebni uvijeti za skupni rad u obiteljskim zadrugama.U zadrugama je živjelo nekoliko generacija koje su svoje znanje i iskustvo prenjeli na s koljeno na koljeno mlađim pokoljenjima. To su bile ustvari , što bi u današnje vrijeme rekli, kreativne radionice.

POCULICA

            S vremenom, vezenje ostaje još uvijek lijepom razonodom, iako se pomalo uvlače motivi preuzeti iz drugih , stranih sredina.
No , u narodu se i dalje čuva tradicija i određeni način ukrašavanja .
       Tako se , primjerice, u sjevernom dijelu panonske Hrvatske vezom ukrašavaju pretežno odjevni predmeti, a manje uporabni, kao što su ručnici, plahte i pokrivala, na kojima je češće iztkan manji motiv .I na dijelovima nošnje , češće je ukras izveden jednom od tehnika tkanja, na tkalačkom stanu, a vez se pojavljuje na onim mjestima odjeće, koja se prilikom tkanja nisu mogla na taj način ukrasiti- dio oko zapešća, vratnog izreza, niz prsa i sl.
     U sjevernoj Hrvatskoj vez dolazi do izražaja u trenutku kada se pojavljuje kupovna tkanina, a kao materijal za vez je zlatna ili srebrna nit. U Hrvatskoj posavini najplemenitije vezove održavaju tzv. Šlarne peče , odnosno ženske marame za pokrivanje glave izrađene od kupovnog etamina ili organdija. Rubovi su ukrašeni gustim cvjetnim uzorkom izvezenim svilom u raznim bojama.Cvjetni motiv prisutan je uvijek, a koliko ima peča, toliko ima motiva.Svaka je vezilja u cvjetnu kiticu udahnula dašak svoje osobnosti i mašte gdje ipak vlada ustaljeni red nametnut starim, prastarim zakonima.

ZLATOVEZ

          U okolici Sunje , pojavljuje se ukrašavanje nošnje vezom tzv. tvez po tvezu, u kojem se mrežasti oblici ispunjeni geometrijskim motivima, a oivčeni lančancem i nazubljenim porubom.
U Slavoniji i Baranji vezovi su na glavnom dijelu odjeće izvezeni crvenom, plavom, crnom, a ponekad i smeđom niti. Obično kao ukrasne pruge ili poredan u nizove, pogotove na stražnjem dijelu košulje – rubine i na rukavima. Na svečanoj slavonskoj nošnji pojavljuje se vez zlatnim ili srebrnim svilenim koncem ili žicom. Zlatna se žica kod vezenja provlačila kroz podlogu , dok se kasnije zlatnom niti samo s gornje strane pokrivaju oblici svjetnog oblika izrezani iz čvrstog papira.

ČIPKA NA BATIĆE

       U dinarskim krajevima Hrvatske vezlo se najčešće vunom koja je bojana prirodnim bojama.
Vezenje se penosilo s koljena na koljeno kao kolektivno iskustvo, a obogačivalo se utjecajima povijesnih stilskih razdoblja.svaki je pojedinac oblikovao tradicionalni predložak individualno unoseći u svoj rad dašak vlastite osobnosti.Mašta je bila nepresušan izvor i pokretač stvaralačkih poriva seoske žene, koja je iako, nepismena , imala nesavladivu unutarnju potrebu iskazati svoje želje, maštanja, tegobu i tugu.Vezovi su životni likovi s kojima se iskazuju najdublji doživljaji, najskiveniji osjećaji i poruke.

A, ima i jedna narodna pjesma koja zorno prikazje osjećaje mlade djevojke, pjesma je iz Međimurja, ali sam sigurna da su slični stihovi ispjevani i u drudim dijelovima Hrvatske:

Zorja moja zorja , ne shajaj mi rano,
Ne shajaj mi rano, počekaj me malo,
Kaj si ja našijem milomi robaču
Kaj ju imal bode , gda vu vojnu pojde.

Ne bom našivala šipka nit slavička,
Nego mu našijem tri rože rumene.
Prva bu mu roža to rumeno sunce,
Kaj ga grelo bode,gda vu vojnu pojde.

Druga bu mu roža te presvetli mesec,
Kaj mu svetlil bode , gda na straži bode.

Trejta  bo mu roža, te drobne zvezdice,
Kaj igrale bodu, gda mi dimo dojde.