Biti ću pomalo sebična i opisati ću izradu šestinske nošnje. Kažem sebična, jer iako naziv kaže šestinska, mnogi Prigorci su ljuti na tu izreku, jer neupućenome oku su sve nošnje s obronka Prigorja iste. Ali , domaći ljudi, i znalci , uočavaju gotovo neprimjetne razlike koje su u negdašnje vrijeme razdvajali pojedina sela . Tako se nošnja iz Markuševca ,primjerice,razlikuje od šestinske po peglanju nabora „faldi“ na fertunu. Mnogi ne znaju da jedino Šestinčanke imaju „nafaldane „ ili „našnitane „ fertune, a ostale Prigorke imaju ravno glačane.
To je tek jedan od primjera u nizu. Šestinska nošnja vjerojatno je dobila naziv po glavnom središtu ili kako su prije zvali fari Šestine. Kad su seljaci u negdašnje vrijeme dolazili u Zagreb na plac ili su žene dolazile po prljavo rublje ,koje su prale na potoku, nazivali su ih Šestinčanima, a opet po nošnjama , jer su svi Prigorci imali iste nošnje.
O postanku i porijeklu šestinske ,odnosno prigorske nošnje malo se zna. Čak sam se i ja namučila dok sam tražila knjige sa opisom i motivima naše nošnje. Na jedvite jade sam uspjela naći knjigu od Nerine Eckel – Narodna nošnja zagrebačkog prigorja. Kad sam je konačno uspjela naći u jednoj knjižnici, bila sam razočarana kako je izrada opisana na štur i nepotpun način.Zato ću pokušati opisati je što detaljnije, sa svim svojim skicama, fotografijama i zapisima.
Postoji jedna knjiga , autora Vladimira Tkalčića iz 1925, „Seljačke nošnje zagrebačke gore“ gdje autor predpostavlja , sudeći po svemu što je uspio o njoj saznati, da ona izuzev kroja – nije stara, pretpostavlja se da je njezin sadašnji izgled novijeg datuma, da datira negdje u toku 19.stoljeća. Posebnos izgleda daje crveni vez na muškim i ženskim rubačama, koji daje potpuni kontrast grubom sirovom lanenom platnu. Za vrlo svećane prilike odjevali su nošnju od „žutine“ sirovog lanenog tkanja, a za obične blagdane , nosili su istu nošnju, ali od bijelog domaćeg platna.
Stasit i ponosan izgled Šestinčana-Prigoraca ,daju crne čizme, visokih i tvrdih sara i bogato izvezen lajbek. Način veza i slaganje motiva na muškom lajbeku, odavali su majstora koji je taj lajbek radio. Stara verzija šestinskog lajbeka bila je puno jednostavnija od ove današnje, jer je lajbek kakav se danas nosi u cijelom Prigorju ,zapravo preuzet iz Gračana. Vjetrojatno zbog posebnog izgleda i bogatstva veza kojim je cijeli ukrašen.
Ženska nošnja odaje veće bogatsvo oblika i otpornost na gospodske utjecaje, pa su žene duže zadržale nošnje kao glavnu i jedinu odjeću. Tijekom vremena je zaborav pala bijela ženska surina, pa su žene počele nositi surinu identičnu muškoj, vjerojatno radi lakšeg održavanja.
S pojavom industrije i trgovine, neki dijelovi, poput rubaca , privezača i sl., se mijenjala,te su u svećanim prilikama žene stavljale pod vrat i na leđa privezače od brokatnih vrpci , koje su trgovci dionijeli iz Češke ili Mađarske, a peču ili crveni brokatni rubac za glavu, pomalo su zamijenili „engleški „rupci sa većim i manjim cvjetovima živopisnih boja,a naglasak je kao i na cijeloj šestinskoj nošnji crvena boja.
U 19 st.je takozvano pisano tkanje bilo izričito crrno s malo utkanog crvenog i zelenog konca, dok se to tkanje u 20.st pomalo mijenja i crna dodaje većim dijelom crvena,plava, i nešto zelenog konca.
Muška je nošnja vjerojatno kreirana i kopirana ugledom na gospoštijskih „inoša“ , koji su u ono vrijeme nosili malene šešire, koje su kreativni Prigorci prilagodili svom ukusu i potrebama. Muška nošnja odskaće, od ostalih muških nošnji , kao posve zaseban tip,koja je nešto posebno i karakteristična za seljaka zagrebačke okolice, a koji je znao dobro asimilirati gradske utjecaje i starodrevne odjeve običaje.
Zbog toga,ali i zbog očuvanja blaga naše bogate kulturne baštine i kulturnog i kulturološkog identiteta odlućila sam sve svoje znanje koje imam o Šestinskoj ,odnosno Prigorskoj nošnji opisati na ovim stranicama,da ovo neprocjenjivo blago ,barem na ovakav način ,otrgnem tmini i zaboravu.
